Po ne znam koji put moram se zapitati kakav je to taj naš „hrvatski“ mentalitet. Često imamo osjećaj da smo siromašni i da nemamo, da je sve kod nas loše i sl. Pomalo iskompleksirani, to pokušavamo nadomjestiti tako da se izvana prikazujemo u boljem svjetlu nego što jesmo, odnosno u onome što mislimo da je „bolje svjetlo“.
Na što točno mislim? Kod nas ljudi troše bez obzira na to imaju li ili nemaju novaca, nemaju za nešto osnovno ali npr. za skupu odjeću će izdvojiti novac. Često posjetioci iz stranih (bogatijih) zemalja komentiraju kako smo uvijek dobro obučeni, dotjerani, sređeni… Kod nas u salonu godinu i pol je radila Cynthia, rođena u Americi nije se prestala čuditi kako se mladi koji još ne zarađuju oblače i u čudu se znala pitati otkuda toj djeci novac?
Sve ovo pišem povodom jednog komentara na našoj Facebook stranici gdje je jedna klijentica ispod posta u kojem reklamiramo naše usluge napisala kako je bila jednom kod nas u salonu i platila previše, točnije, kaže kako je platila šišanje više nego što je pisalo na cjeniku i kako više nikad neće doći kod nas. Ono što je značajno, nije to napisala obraćajući se nama, napisala je to obraćajući se svoj publici koja može vidjeti taj oglas. Kako inače imamo upisane klijente i evidentiramo svaku posjetu i uredno izdajemo račune, zabrinuli smo se jesmo li možda nekoga zaista zakinuli, pronašli smo o kome se radi i što smo naplatili, naime na računu je uz šišanje stajala i maska i peglanje što je na cjeniku i naznačeno kao odvojena usluga. S obzirom na to da se klijentica u tom trenutku nije žalila, sad možemo samo pretpostaviti da je ona pogrešno iščitala cjenik i vjerujemo da se zaista osjetila prevareno. Ono što mene muči zapravo je ta komunikacija i s time se vraćam na onu temu s kojom sam počela, zašto je nekim ljudima teško pitati ako se osjećaju prevareno, zašto plate račun bez pitanja? Puno je lakše ispasti galantan i izdvojiti (po svom mišljenju) prevelik novac nego pred nekime ispasti uvjetno rečeno siromašan. Također je lakše otići nesretan i po društvenim mrežama, forumima i sl. pisati zločeste komentare. Nije napisala kako je bila zadovoljna frizurom i koliko su svi bili ljubazni jer su to bile izjave u momentu dok je bila kod nas.
Malo mi se čini da je tu problem i pitanje koliko cijenimo nečiji rad i koliko smo nešto spremni platiti.
Zbog svog posla često se trudim cijeniti druge koji isto rade na svom znanju i pošteno obraduju svoje poslove bili to bankari ili vodoinstalateri., svi imamo način na koji zarađujemo svoj kruh. I tako to, raspisala sam se sad dok se zapravo trudim odgovoriti toj klijentici, biti uslužna i sl…
U istom tom danu ulazim u jedan dućan vidjevši u izlogu zgodan kaput. Ulazim sa svojom klinkom što mi se učinilo da ženi koja radi unutra to bas i nije sjelo. Komentiram kako ima fora stvari u dućanu, nisam nikad tu bila, nisam znala da ima takav dućan, bas vam je simpa dućan i sl… Na što zena uvrijeđeno reagira ” molim? Niste čuli za nas, pa mi smo najpoznatiji dućan u Hrvatskoj, tu su najpoznatiji dizajneri, znate li koliko to sve košta? Tu su unikat modeli, znaci ne mogu biti dva ista komada razumijete?“
Hm, pogledam je! Pomislim jesam li se ja zabunila, jesmo li mi to u centru Milana ili u ovoj pripi.. nedaleko od Zagreba, koja se zove outlet dok od outleta ni “o”. Pa si mislim: „jesu zgodne stvari, ali idemo van koliko god bile zgodne i koliko god koštale tebi ne bi ostavila ni kunu.“ I krenemo prema izlazu, a moja malecka potrci do jedne torbice Mama hoćemo kupiti ovu torbicu? A žena potrči za njom u sav glas “Neeee!”, ne diraj jela si prije, ruke su ti prljave???” Naime dijete je jelo štapiće!
I tako se ja pitam je l’ to današnja stvarnost, truditi se da netko slučajno nema isti kaput kao mi i da smo najbolje obučeni, iz zadovoljstva ili nekog kompleksa.? Plaćati skupo stvari za koje mislimo da ne vrijede toliko jer se bojimo da će nas drugi osuđivati? Ako je iz zadovoljstva zaista to poštujem i sama strasno cijenim žene i muškarce koji se urede i drže do sebe, ali kao i u svemu, treba postojati granica:-)
