Ponovno sve više vremena provodim u salonu, kao prije 15 godina kad sam tek otvorila. Jesam li se promijenila? Ne znam, čini mi se da ne, puno je iskustava iza mene, možda malo drugačije gledam na stvari i ljude i sve mi je jasnije. Ono što sam uvijek imala, je ljubav prema ljudima, danas je imam, još vise.
Želim podijeliti ovaj trenutak proveden u salonu u kojem sam pričala s jednom starijom gospođom koja dolazi od kad sam otvorila. Imala je lijep život sa mužem, djecom, unucima, no vrijeme čini svoje i ostala je sama. To se desilo taman prošle godine nekako u ovo doba. Zar nije već i sama jesen tmurna i tužna, lišće opada i još ostaneš sam.
Kad sam je ugledala da sjedi u salonu, istog trena sam osjetila tugu u njoj, samoću…..tako mi je žao bilo, došlo mi je da je zagrlim…a, onda slijedi priča od koje sam se naježila.
Dobro je, dobro su djeca, brinu da dođu do mene da nisam sama, zdrava sam kaže. I čujes zapravo kako sama sebe tješi, pogledam je i upitam jeste li tužni, a suza samo krene..
Kaže cijeli život smo bili zajedno, zapravo bili smo djeca kad smo se oženili, mozete li vjerovati da smo se ozenili ja 16g, on 17g. to je nekad bilo tako.
Sve zajedno od tada, liježeš i budiš se…., ne znam za drugo. Kako da sad naučim živjeti sama, osjećam prazninu. Provodim dane da mi prođu,da, čitam i uvijek nešto radim ali nemam volje. Gledam je,slušam i pitam se što reći, zaista toliko je tužno, jednostavno jedan dan će se i ona ugasiti jer njena volja za životom se gasi.
No ipak toliko je lijepo to životno putovanje, taj put kojim koračamo, kad bi barem osvjestili kako leti i stali ponekad.
Nikolina
