Čitam svoje tekstove i vidim koliko su puni optimizma, entuzijazma i pozitive. A zatim pogledam oko sebe i prvo što mi prvo padne na pamet je depresija.
Ne mogu reći da je mene ulovila, ali ne može te ni zaobići. Ljudi su tužni, zamišljeni i zabrinuti, a ja pričam o frizurama, i pomislim ima li to smisla?
Jednostavno mi se čini da smo toliko zatrpani stalno s negativnim vijestima da smo zapravo i zaboravili misliti i vidjeti pozitivne stvari oko sebe. A ima ih, i često su nam ravno pred nosom. Obitelj, prijatelji, zdravlje, ljubav… zar ne bi to trebale biti bitne stvari?
Nerijetko mi padne na pamet kako su naše bake puno teže živjele, te u to doba ljudi nisu imali ni blizu toliko toga što mi imamo danas, a naizgled nisu bili toliko nezadovoljni. Možda je problem baš u tome da imamo previše? Previše svega.
U svemu tome mi se čini da smo se pogubili, ljudi odmjeravaju jedni druge provjeravajući ima li netko nešto ili ne, i prema tome se ocjenjuje čovjek. A činjenica da smo u konačnici isti, jednakih strahova i nadanja, bez obzira imamo li markiranu jaknu i čizme ili ne, na to su mnogi zaboravili…
I na kraju balade – frizura! Gdje se u tu cijelu priču uklapa frizura? Naime, često je i frizura (da samo često) tek bolja ili lošija kopija nekih „slavnih“ glava, koje na svojim ramenima nose pjevačice i glumice. Nije u tome ništa loše, trendovi su uvijek postojali i možda brojne žene nikad ne bi otkrile kakva im frizura ‘stoji’ da je nisu primjetili na nekoj poznatoj ženi, identičnog srcolikog lica. Znači, ništa loše.
No, s druge strane, u tom svijetu kopiranja, brendova i nezadovoljstva, gdje je sve naizgled već viđeno, je li uopće moguće zadržati svoje JA i furati svoju spiku? Ispada na kraju da ako si takav kakav jesi, poseban i drugačiji, da će te u najmanju ruku gledati kao čudaka. Ali za originalnost treba imati petlje, a svatko je od nas original. I nemojte si dopustiti da to zaboravite, ili da vas slučajno ikad itko uvjeri u suprotno!
