Kada čovjek dotakne dno, obično se preda, zastaje i tako pasivan, ukočen od svoje ogorčenosti i poraza, ostane na dnu. To se zove pesimizam. Rijetki su ljudi koji to dno, taj poraz i tu ogorčenost razumiju na pravi način, pa ponovo, nepredano kreću, s mnogo više sigurnosti, svjesni da od dna ne mogu dalje i da svaki pokušaj, bez obzira koliko loš bio, vodi ka uzvišenju. Skoro uvijek, ljudi tog tipa, pronađu svoje mjesto na piramidi uspjeha, pa tako bezbrižni i iskusni, gledaju dno kao najobičniju odskočnu dasku. To je za mene optimizam.  Slаvišа Pavlović