Istina je da volim cvijeće, lijepo cvijeće, volim one ruže ispred salona kad se rascvatu u proljeće ili lavanda. Danas sam dobila buket cvijeća,koji me nadasve iznenadio i inspirirao pa sam odlučila napisati neka svoja razmišljanja.
Volim život, živjeti i udahnuti svaki dan, trenutak i događaj puuuuunim plućima i samo„ biti“. Čak i kad mi se čini da ne ide, kad mi se čini da je teško, stanem i samo dišem, jer znam da je za mene tako najbolje i da ne mogu sad odmah nešto na brzinu promijeniti. I tako kroz godine iskustva i rada na sebi, jednostavno sam naučila da se ne pitam zašto se događa ovo ili ono, nego samo dišem i puštam da bude.
Mnogima koji su radili u mom salonu, mislim da sam, a i svemir mi je svjedok, zaista puno pružila. Nikad nisam vagala, razmišljala o tome koliko sam izdvojila novca za neki seminar, koliko vremena na nečiju edukaciju potrošila… Uvijek sam bezuvjetno davala i davala, ali se i ipak pritom i razočaravala, i tako iznova, i iznova. (Naći će se možda u ovoj rečenici mnogi koji također imaju salon.)
Kako je ponekad težak ovaj posao, rad s ljudima i rad s klijentima, rekli bi mnogi nije lako. Ali život se možda i mora sastojati od nekih razočaranja nakon kojeg slijedi učenje i rast kroz to. Kaže se, i od najveće budale možeš nešto naučiti. Jasno, ako si dovoljno mudar i otvoren da naučiš. Umjesto da u svakoj prilici kukaš i kukaš. Eto tako i ja učim iz dana u dan.
Neki dan sam se dobro opekla, točnije jedan kolega / suradnik? se nije ponio niti malo profesionalno prema meni, pa moglo bi se reći oštetio me jer sam po tko zna koji put iz ljubavi i u najboljoj namjeri bez ikakve kalkulacije dala sve od sebe… Onda opet, razmišljam kakva je to rečenica – oštetio me, jer zapravo nitko nikoga ne ošteti s nekorektnim ponašanjem osim samog sebe. Puštaš, ideš dalje i samo opet kažeš samom sebi, uči Nikolina iz ovog uči, ne krivi, ne preziri, ne osuđuj, nego uči…
No, svi smo mi na nekom putovanju i ja znam da ta osoba isto samo uči i kroz to svoje djelovanje.
A onda sunce, i danas ovaj predivan, tako vedar, pun boja buket cvijeća i kao da u njemu vidjeh jedno novo buđenje iz sna… On mi govori mnogo, i vjerojatno čak osoba koja mi ga je donijela ni ne zna, koliko je priče u ovim ružama. Divne su.
I to jesu razna iskustva – na jednoj strani se opečeš, a na drugoj dobiješ ruže… Puno ljudi koji su radili kod mene, došli su kao mladi ljudi bez znanja o poslu, usudim se reći i o životu, odrasli su uz mene i postali odgovorni samostalni ljudi, koji su uistinu spremni i sposobni otvoriti svoj salon. I znam kako ljudi to gledaju, i pitaju me, a jooooj ma kako može otići, pa nije fer i tako to. A ja kažem, to je moj bonus, ja sam uspjela, ja sam odradila dobar posao, ti ljudi su mi uglavnom danas zahvalni, ok, neki jesu, neki možda i nisu… Ali znam da su se prije ili kasnije sjetili mene i našeg zajedničkog rada, jer jedno je pričati nešto o nekome dok nisi u njegovim cipelama, a drugo kad se stane u njih. I nikad, ama baš nikad se ne pitam što misle i što ljudi pričaju o meni. Zašto? Jer ja znam, jer sam sigurna u to što jesam i koliko dajem i trudim se nesebično dijeliti svoja znanja i iskustva.
Danas sam dobila ruže, i kakvi god dani bili iza nas, kad netko radi kod tebe dugi niz godina, prošao si s njim zaista svašta. Danas samo mogu reći da sam sretna jer i ta osoba ima znanje i kruh u svojim rukama.
Ruže su na mom stolu i mogu reći da sam sretna i osjećam olakšanje jer je sve dobro, jer sam zahvalna na svemu što je bilo i na svemu što dolazi.
